Šta su zapravo radili holandski vojnici u trenutku pada Srebrenice?

 

Kako se holandski bataljon oglušio na naredbu Komande da brani Srebreničane?

Tokom čitavog dana i večeri 11. jula 1995. godine, dok je padala Srebrenica, mnoštvo muškaraca, žena i djece nastojala je spas pronaći u bazi UN-a u Potočarima, koju je kontrolisao holandski bataljon. Šta se zapravo dešavalo u toku večeri i noći u krugovima komande “Holbata 3” kao i višim institucijama UNPROFOR-a, UNPF-a i UN-a, vidimo iz priloga dokumentacije Komande UNPROFOR-a u Sarajevu (HQ UNPROFOR SARAJEVO), od 11. jula 1995. godine i zapisima u danima nakon pada.

Već u 18 sati i 27 minuta izdat je dokument broj 1291 – 95 prema kojem je strogo naređena odbrana Holbata i zaštita izbjeglica u Srebrenici. Dokument je poslao i potpisao vršilac dužnosti komandanta UNPROFOR-a za Bosnu i Hercegovinu, francuski general Gobiliard, a upućen je komandantu Holbata. U njemu između ostalog stoji: “U vezi sa situacijom u Srebrenici sljedeće su naredbe vršioca dužnosti komandanta UNPROFOR-a za odbranu Holbata i zaštitu izbjeglica u Sbrebrenici. a) Uđite u lokalne pregovore sa ABS (Armija bosanskih Srba) o trenutnoj obustavi vatre. Predaja oružja i vojne opreme nije dozvoljena i nije predmet diskusije. b) Koncentrirajte svoje snage u kamp u Potočarima, uključujući povlačenje vaših posmatračkih tačaka. Preduzmite sve razumne mjere da zaštitite izbjeglice koji su pod vašom brigom. c) Pružite medicinsku pomoć i pomozite lokalnom medicinskom osoblju. d) Nastavite sa svim mogućim sredstvima da branite vaše snage i instalacije od napada, što uključuje upotrebu “bliske zračne podrške”, ako je potrebno. e) Budite spremni da primite i koordinirate raspodjelu medicinske i druge vrste pomoći izbjeglicama”.

Iz tačke b) može se zaključiti da je Gobiliard mislio kako je Holbat 3 primio sve izbjeglice u svoju bazu, nakon čega bi se pripadnici Holbata koncentrisali u bazi i preduzeli sve mjere u cilju zaštite izbjeglica. Sasvim je sigurno da Holbat 3 nije obavijestio svoju Komandu u Sarajevu da se veliki broj izbjeglica nalazi izvan kampa i da je u kampu zapravo samo mali broj izbjeglica. Sasvim je jasno zaključiti da je od Karemansa, koji je dvije godine ranije izjavio da su “Srebreničani pod našom brigom”, traženo da zaštiti izbjeglice od snaga Vojske Republike Srpske, što on nije učinio. Jednako važna stvar je i ta što je Karemans dobio odobrenje “da može računati na blisku zračnu podršku”, dakle angažman avijacije NATO pakta, što također nije tražio, niti on niti bilo ko drugi iz Holbata. Nema čak niti pisanog traga u kojem bi se moglo pročitati da je Holbat to poslijepodne, nakon što je i zvanično pala Srebrenica, obavijestio svoju Komandu u Sarajevu o činjenici da nije svim izbjeglicama omogućen ulaz u bazu u cilju zaštite od srpske vojske. Holbat je na ovaj način Komandu UNPROFOR-a držao u lažnom uvjerenju da se dogodilo suprotno, tj. da su sve izbjeglice u bazi na sigurnom. Samim time možemo zaključiti da je Holbat direktno odgovoran za prikrivanje informacija koje su trebale biti proslijeđene Komandi u Sarajevu.

Zanimljivi su i Izvještaji Ministarstva odbrane Holandije o situaciji na posmatračkim tačkama Holbata koje nisu bile u zoni direktnog srpskog napada tokom ofanzive “Krivaja 95” od 6. do 11. jula 1995. godine. U paragrafu “3.56” se daje čudno objašnjenje sa posmatračke tačke “C”, u kojem se navodi “kako se zbog lošeg iskustva sa ‘agresivnim’ komandantom Armije Bosne i Hercegovine, posada tačke ‘C’ odlučila na prelazak na srpsku stranu”. Holanđani su dakle iz sela Žedenjsko, gdje su imali posmatračku tačku, 13. jula sa Srbima otišli u naselje Milići, dok su se 15. jula pridružili ostalim holandskim vojnicima koje su Srbi držali u Bratuncu. U paragrafu “3.57” opisuje se i stanje sa posmatračke tačke “M” kod sela Jaglići. Navodi se da su holandski vojnici “zbog pritiska sprske strane napustili posmatračku tačku” i da je tada grupa pripadnika ARBiH od njih tražila oružje za odbranu, ali su Holanđali odbili dati oružje pripadnicima ARBiH. Dalje se navodi da su Srbi minobacačkom vatrom neprestajno gađali tačku “M”, kao i da se “grupa pripadnika ARBiH poubijala između sebe”, nakon čega su oni bili primorani da se 12. jula povuku u Potočare. Krajnji bezobrazluk u paragrafu je i tvrdnja da je lokalni komandant ARBiH pucao u glavu dvojici svojih ljudi jer oni nisu dozvolili da Holanđani napuste to mjesto i da sa sobom povedu žene i djecu tog komandanta, koja ipak nije niti potvrđena ali niti negirana. U paragrafu “3.59” opisuje se i situacija na i oko posmatračke tačke “N”. Navodi se da su tačku napale snage VRS i zauzele je ali da je komandir te tačke odlučio ne pružiti otpor i predati se. Nakon što su snage VRS oduzele oružje i transportere, transportovali su holandske vojnike u Bratunac 12. jula 1995. godine. Poražavajući je podatak da su Holanđani svaki put predali svoje oružje VRS, dok to nisu uradili pripadnicima ARBiH kada su to od njih tražili, kao što se navodi u prethodnom paragrafu.

Iako je gradsko jezgro Srebrenice palo 11. jula 1995. godine, još uvijek je bila slobodna šira teritorija enklave, a naročito sela okolo posmatrački tačaka UN-a. Holandski bataljon očito nije smatrao da je neophodno braniti ta sela, već se sa Srbima uputio prema Bratuncu. U paragrafu “3.62” piše da je posada tačke “Q” (Likari), također sa Srbima otišla u Bratunac, ali je interesantan navod da su pripadnici ARBiH 12. jula u okolici ove tačke još uvijek vodili borbe protiv snaga VRS. Dakle, dan nakon što je grad pao. Ovo je samo još jedan dokaz da su pripadnici ARBiH još uvijek imali namjeru i pokušali spriječiti snage VRS da zauzmu cijeli prostor enklave, iako je sam grad pao.

Holandski vojnici niti u Potočarima nisu pokazivali brigu za stanjem Srebreničana kojih se u trenutku pada Srebrenice tamo našlo oko 25 000. U paragrafu “3.65” se navodi: “(…) Nakon nekog vremena, kada je baza postala pretrpana, rupa u ogradi je zatvorena”. Sasvim je jasno da je ovo notorna laž, iz razloga što je u bivšu fabriku akumulatora u Potočarima, tj. bivšu bazu Holbata, računajući i ogroman ograđeni prostor izvan same građevine, moglo stati nekoliko hiljada osoba. U drugom dijelu paragrafa se navodi da je jedan od razloga i taj što Holbat nije imao dovoljno “vode, WC-a i hrane” pa je “prijetila humanitarna katastrofa” čak i onima koji su ušli u bazu. Ipak, nije zabilježen slučaj da je neko unutar baze tražio hranu iz razloga što su svi ponijeli nešto hrane sa sobom i ostalih životnih potrebština. Jedino što je bilo neophodno je voda.