Majka mu kuhala samo svinjetinu zbog odluke da prihvati islam

Max priča kako je njegova majka tjednima kuhala samo svinjetinu. “To je bio njezin način protesta protiv moje odluke.”

Pušeći cigaretu, ona kaže: “Što bi Vi da vam sin prijeđe na islam sa 17 godina?” Nije bila protiv vjere. Samo se bojala za njega, jako se bojala. “Max je još uvijek dijete.”

____________________

S njegovim prijateljima tada je bilo lakše, kaže Max. Rekao im je da je musliman i da mora prestati sa zabavama i alkoholom. Samo su kimnuli glavom, bez pitanja, ali u nekom trenutku jednostavno su ga prestali viđati bez puno riječi.

Za te prijatelje nastavio se moliti da i oni nađu pravi put. Max se također moli za svog oca. I za njegovu baku. Jer kaže on, Bog je jedan i jedini. Nekima to zvuči ekstremno, ali Max sebe ne smatra ekstremistom. Naprotiv, “Ako saznam da se netko radikalizira, prijavit ću ga policiji.”

Iako kaže da nije ekstreman, posti i na 30 stupnjeva i ispire usta kokosovim uljem kako bi lakše podnio žeđ. Jede samo hranu koja je halal, a prije ulaska u džamiju pere ruke, noge, podlaktice i lice. Zanima ga samo oženiti ženu koja nosi maramu. I to samo ako njezini roditelji to odobre i ako se slože sa time.

I naravno, ovaj 19-godišnjak moli svaki dan. “To je moja dužnost.”, kaže. Sada ide drugu godinu u školu za zubnog asistenta. “Moj šef mi je čak napravio mali kutak za molitvu.” Max je uvjeren da to ne bi bilo u svakom malom gradu. “Ali ja živim u Lüchow-Dannenbergu,” kaže, “to je moja sreća.” Ovo je mjesto gdje ljudi izlaze na ulice kako bi prosvjedovali protiv nuklearne energije, gdje su desetljećima novi dom nalazili umjetnici i intelektualci, a kao novi musliman on je samo jedan od mnogih. “Ovo mjesto je otvorenije, tolerantnije.”

A ipak ima i ljudi koji su zabrinuti da bi se Max jednog dana mogao pokazati kao terorist. Osjeća to, kaže Max, a ponekad bi mu to ljudi rekli u autobusu ili na ulici. “Mi muslimani smo stalno pod mikroskopom.” On objašnjava da tlačenje žena nije od islama, već zbog kulturnih tradicija i neodgoja onih koji tako ružno postupaju sa ženama. Tvrdi da nasilje nije od islama.

U međuvremenu, Maxova mama sada može razgovarati o vjeri slobodnije. Kaže da je u jednom trenutku razgovarala s drugim muslimanima iz kampa, jer i ona je sama pomagala tamo. “Obećali su mi da će se brinuti za njega. To me umirilo.”

Nakon dvije i po godine, Max kaže da više ne može zamisliti život bez Allaha, džamije, džemata, džematskih večeri. “To je kao obitelj.” Ovdje je našao nove prijatelje, ljude s kojima se osjeća kao kod kuće. Poslije akšam-namaza često sjede zajedno. Sastaje se sa imamom kako bi učio, “On me uči arapski i mi učimo Kuran”. S još jednim preobraćenikom vozio se na demonstracije protiv nacista i islamofobije, “osim toga, nastavljamo se obrazovati”. Jer stjecanje znanja, kaže Max, dužnost je svakog muslimana.

Max je svoju sreću našao u islamu. To je priča koju priča sebi i drugima. Riječi njegove majke su: “To je njegova stvar”, kaže ona, “i ako Max nešto želi, on ostaje pri tome.”