NAGRADA ZA ONOG KO IZGOVORI „AMIN“ POSLIJE PROUČENE FATIHE

 

Otklonimo zablude: Vrijednost izgovaranja riječi ‘AMIN’ poslije Fatihe

Nakon što se završi s učenjem El-Fatihe, sunnet je, nakon kratkog predaha, poslije riječi ve leddallin izgovoriti riječ amin! Ebu Hurejra, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s.,rekao: “Kada imam kaže amin, i vi to učinite, jer kome se aminanje podudari s aminanjem meleka, Allah, dž.š.,će mu oprostiti manje grijehe koje je prethodno učinio.”

Učenjaci kažu: “Ovaj hadis govori o tome da su sljedeća četiri uvjeta za opraštanje grijeha: prvi – da imam izgovori ovu riječ; drugi – da to učine oni koji klanjaju za njim; treći – da meleki to učine; četvrti – da se aminanje podudari s aminanjem meleka.”

Neki smatraju da se podudaranje treba desiti kada je riječ o primanju dove, drugi da se treba podudariti vrijeme u kojem se to dešava, a neki da iskrenost pri upućivanju dove treba biti podudarna s iskrenošću meleka.

Prema mišljenju većine učenjaka riječ amin znači: “Allahu, odazovi nam se!” tako da se na osnovu njezina značenja može reći da je i ova riječ dova. El-Dževheri tvrdi da riječ amin znači: “Allahu, neka bude onako kako smo zamolili!” Mukatil veli: “Ova riječ povećava snagu dove i njome se od Allaha, dž.š., traži da spusti Svoj berićet.” Tirmizi veli: “Njezino je značenje: ‘Gospodaru, ispuni naša očekivanja!”’ Učenjaci se razilaze o tome da li nakon učenja El-Fatihe imam ovu riječ izgovara glasno ili usebi? Šafija i Malik smatraju da je treba glasno učiti. Ebu Hanifa i neki medinski učenjaci smatraju da je treba izgovarati u sebi. Ovo su mišljenje zastupali Taberi i Ibn Habib, učenjak malikijskog mezheba. Ibn Bukejr veli: “Imam ima pravo odlučiti kako će postupiti.” Ibn Kasim prenosi da je imam Malik smatrao da imam uopće ne treba izgovarati ovu riječ, nego će to učiniti oni koji klanjaju za njim.

Ovo mišljenje zastupao je Ibn Kasim i učenjaci iz Egipta koji su slijedili malikijski mezheb. Kao dokaz za svoju tvrdnju oni navode predanje Ebu Musaa el-Ešarija, r.a., koji prenosi da je jednom Allahov Poslanik, s.a.v.s., održao hutbu ukojoj ih je podučio nekim propisima i načinu obavljanja namaza i da im je, između ostalog, rekao: “Kada klanjate u džematu, lijepo poravnajte safove. Kada imam izgovori tekbir, i vi to učinite, a kada prouči: ‘Gajril magdubi alejhim ve led-dallin’ vi recite: .’AMIN!, pa će se Allah, dz.s.,odazvati vašim dovama.’” Vail ibn Hudžr, r.a., pripovijeda: “Nakon što bi proučio riječi ‘veled-dallin, Allahov Poslanik, s.a.v.s., glasno bi izgovorio riječ Amin!”‘ Buhari je u svom Sahihu jedno poglavlje naslovio Imam glasno izgovara riječ “amin!” Tirmizi veli: “Ovo je mišljenje zastupalo više ashaba kao i učenjaka iz generacija poslije njih, poput Safije, Ahmeda, Ishaka i dr.”

U djelu El-Muvetta i u dva Sahiha bilježi se predanje ibn Sihaba, koji pripovijeda: “Allahov Poslanik, s.a.v.s., izgovarao je riječ amin!’ U prethodno citiranim hadisima stoji da oni koji klanjaju za imamom trebaju sačekati da imam prouči riječi“ve led-dallin” pa će onda zajedno s njim reći “Amin!” i trebaju paziti da to ne učine prije njega. Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: “Kada imam kaže ‘Amin!’, i vi to učinite.” Ibn Haris u svom djelu prenosi da je Ibn Nafi rekao: “Muktedije neće izgovarati ‘Amin!’ ako nisu čuli imama da je to učinio.” Učenjaci hanefijskog mezheba kažu: “Bolje je ovu riječ izgovoriti u sebi jer je to dova, a Allah, dž.š., rekao je: ‘Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome, ne voli On one koji se previše glasno mole.’

Da je riječ ‘Amin!’ dova, dokaz je tuma¬čenje ajeta ‘Uslišena je molba vaša’ Junus, 89), u kojem stoji da je Musa, a.s., učio dovu, a Harun, a.s., je aminao, a za obojicu je Allah, dž.š., rekao da su učili dovu.”’ Odgovor na njihovu tvrdnju jeste sljedeći: “Bolje je učiti dovu u sebi ukoliko postoji bojazan od licemjerstva. Međutim, namaz u džematu obavlja se zajednički, u društvu ostalih muslimana, što je i preporučeno činiti. Imam u namazu naglas uči suru El-Fatihu koja sadrži dovu, a sunnet ju je učiti glasno tako da isti propis vazi i za aminanje.” Riječ amin nije bila poznata ni jednom narodu prije nas osim Musau, a.s., i Harunu, a.s. Ebu Abdullah veli: “Musa, a.s., učio je dovu protiv faraona, Harun, a.s., je aminao, a Allah, dž.š., je za obojicu rekao da su učili dovu: ‘Uslišena je molba vaša’ Junus, 89)”

Neki pak smatraju da su jedino sljedbenici Allahova Poslanika,s. a. v. s., privilegirani riječju amin. Kao dokaz oni navode predanje u kojem stoji da je Allahov Poslanik, s. a. v. s.,rekao: “Jevreji vam ne zavide ni načemu kao što vam zavide na selamu i izgovaranju riječi amin.” Učenjaci kažu: “Sljedbenici Knjige zavide nam na tome jer se u El-Fatihi prvo spominje zahvala Allahu, dž.š., i Njegova pohvala, nakon toga skrušenost i poniznost pred Njim, zatim dova za uputu na Pravi put i na kraju dova protiv njih.”

Izvor: محمد بن أحمد القرطبي ﺑﺭﻛﺔ سورة الفاتحة